Uoči Božića 2015.
Već tradicionalno, i ovu smo uspješnu godinu obilježili zajedničkim druženjem uz svečanu večeru, veselu glazbu i ples. Nazdravili smo i zahvalili svim djelatnicima, nagradili i zapljeskali Ivani, Anti, Eleni i Đurici čije su zvjezdice najjače sjajile! Uz spektakularan zalazak sunca tamo iznad Makarske, poželjeli smo svima nama, i Vama dragi prijatelji, kolege, suradnici i klijenti, Čestit Božić i Sretnu Novu 2016.!
TEAM BUILDING, Prosinac, 2016.
I tako to kod nas bude svake godine;
Zajedničko druženje svih naših uposlenika, negdje daleko od uobičajene svakodnevnice. Tamo, gdje na tren prestaješ biti med.sestra, fizioterapeut, vozač, liječnik, odvjetnik, knjigovođa, šef i ostalo. Tamo, gdje uz red zdravice, red maštovitog natjecanja, plesa, smijeha i ukusnog zalogaja dobrog domaćina, postaješ Jedno, postaješ Zajedno. Upravo onako, kako je potrebno i biti!
Do slijedećeg druženja, zdravi i veseli nam bili!
TEAM BUILDING, Prosinac, 2014.
Nekako ti toplo u srcu bude, vidjeti na okupu cijeli tim. Osjećati da si dio nečega, bez obzira koji zadatak obavljaš, tko ti je šef, kojoj radnoj jedinici pripadaš.
Naše je druženje započelo u dva sata poslijepodne, i završilo duboko u noć. Umalo zakoračili u novi dan.Vatra u kominu je gorjela cijelu večer, grijala nas, spravljala izvrsnu večeru. Jedna je harmonika veselo svirala za svačiju dušu, od sevdaha do dalmatinskih, od narodnih do zabavnih, stopila se u akordima jedne Ruže crvene i pjesme sa najljepšeg otoka. Prsti su se iprepleli, pa kolom u tri koraka otplesali, ne klepečeći nanulama…… Rukama oko ramena ispleli vijenac prijateljstva, „vozili“ oko bogate trpeze.
Božićni izlet na Vrdovo, 19.12.2010.
Već tradicionalno, nastupajuće Božićne Blagdane, obilježimo i proslavimo u planinarskom domu “Vrdovo”.
Iskreno, nisam se ni zamarala izbrojiti nas, ali je dovoljno reći da je u to sunčano nedjeljno jutro, prema Vrdovu krenulo nekoliko organiziranih kombija. Kao iskusni planinari, zastajali smo na svakoj benzinskoj, kupiti lance. Zlu ne trebalo!
Ni “iskustvo”, ni “dobra sreća”, ni pisane instrukcije nisu nas dovele do vrha…. Šarmantni Dule (vlasnik pl. doma, op.a.), doklizao je u svom lancima okovanom landroveru, i doslovno nas transportirao u toplinu doma svoga. Svježe spravljen planinski čaj, medovača i ostale bakanalije, poželjele su nam dobrodošlicu.
Ja sam po svom običaju ćirnula u kuhinju, veselo domaće društvo se okupilo oko nekoliko hladnih boca piva (nećemo spominjati marku), i komina, na kojem se spravljao naš ručak – mesna peka.
Snijeg, suh poput oštrog brašna, mamio nas je vani. Pokušali smo se grudati, no više smo se “prašili”, ali nismo odustajali. Neki od nas su tek romantično šetali, i uživali u snježnoj bjelini Dinare….Mlađi nisu odustajali od sanjkanja, iako je staza ucrtana tragovima sanjki, od ulaza u Dom, do vanjskog Toaletta. Dakako, uspomena u društvu 2-metarskog Snješka je neizostavni zapis svakog našeg druženja.
Peć na drva se ložila neprestano, trebalo je osušiti mokre čarape, hlače….
Do ručka su se izvodile karaoke. Sestre su, također po tradiciji, probile led….. vrlo hrabro, glasom i odabirom pjesme…., svaka čast. Terapeuti su pjevali zborno, toplo i emotivno “Velu Luku…” i “Konobu”. Žiri je odlučio, da pojedinačnog pobjednika nema, već su svi zaslužili gromoglasan pljesak.
Pa ipak, za utjehu, po kategorijama – mladi sestrinski naraštaj, najudaljenija med.sestra, najfriškija rodilja, terapeutsko prijateljstvo, su se podijelile nagrade – bonbonijere, vino, aparat za mjerenje glukoze, poklon-bon za masažu…..
Opće veselje je utihnulo dolaskom Duleta, i ogromne peke. Potom se samo čulo hmm, hmmm, hmmm……….
Toplo savjetujem svim poslodavcima (pogotovo u ovo otužno krizno vrijeme), da svakako u oglasu za posao, navedu “potrebito znanje i pričanje domaćih viceva”. Dominik, naš terapeut, nije nam dao doći do zraka….. Pogled je lutao u tri smjera; on, tanjur, čaša…. Nikša je punio tanjure.
Nakon rezanja torte i zdravice, podijeljene su (opet tradicionalno) Božićnice. Ovaj put, Dule je dobio prvi, a što je, je, zaslužio je.
Njemu, njegovoj gospođi, svima onima koji su učinili da i ovaj Božić proteče u veselom ozračju, svima nama, i svim ljudima dobre volje,
SRCE ISPUNJENO TOPLINOM, LICE OZARENO VEDRINOM, MIR I DOBRO DOMA TVOG, ŽELIMO VAM IZ SRCA SVOG!
SRETAN BOŽIĆ!
Ususret Novoj
Konoba „Kumpar“ – Blizna Donja, 11.prosinca,2011.
Godišnji izlet u Nedjelju, 11.12., polazimo u 14:00h sa parkirališta naše Ustanove – je sms, odaslan svim djelatnicima naših triju radnih jedinica. Ulazna pošta je bila zatrpana sa – OK!
Ta dva mala slova OK, su se pretvorila u ogromno i razvučeno OOOOOOOOOOOOKEEEEEJ, već nekoliko minuta poslije polaska. Iskazujući time radost zajedništva, toplinu koju osjetite pored toplog ognjišta, mirise bogatog stola koji nas je dočekao. Teško je bilo „biti karakter“, i ne pojesti sve one domaće „gušte iz teće“, koje su nam postale prave delicije nakon toliko na brzinu spravljenih, i s nogu pojedenih zalogaja.
Red spize, red zdravice, red pjesme, red balota, red plesa……….., naš je tim napravio najljepšu i najukusniju blagdansku tortu. Sastojke su, po običaju, pripremili Ružica i Nikša, svi zajedno pojeli smo i zadnju mrvicu.
Bila je to zahvalnost svima za uspješnu proteklu godinu, poticaj, da zajednički u dobrom duhu, iznesemo i slijedeću. O svemu ostalom, neka slike govore…………..
Od srca želimo Čestit Božić i Sretnu Novu 2012.
Izlet u Ramu 22.svibnja, 2010.
Uopćeno govoreći, zaposlenici su glavni kapital svakog poduzeća. Ako je zaposlenik zadovoljan, dobro radi. Ako dobro radi, kvaliteta raste. Ako kvaliteta raste, klijenti su zadovoljni.
Druženje zaposlenika van radnog vremena potiče osjećaj zajedništva i pripadanja. Odete li zajedno npr. negdje u prirodu pa malo planinarite, nakon toga sjednete na fini roštilj, pa malo muzike sa strane i puno smijeha i veselja, zaposlenik dobiva osjećaj prijateljstva. Zbližavate se. Vi prestajete biti gospodin direktor, šef ili kako se već nazivate. Vi ste jedan od njih. Oni su uz vas.
Tvrtka postaje obitelj za koju se isplati potruditi.
Ovaj smo put odlučili posjetiti Ramu u Bosni i Hercegovini. Iz Splita smo krenuli u 9 ujutro, veselo čavrljajući za sat i pol stigli smo na cilj. Bar smo tako mislili……, dok se naša kolona automobila nije počela uspinjati uz planinu, dobrih 20 minuta. Vrijedilo je! Pogled se utopio u Ramsko jezero, pa izronivši na tren prošetao stjenovitom planinom, pa se zaustavio na snježnim vrhovima Vran planine u daljini. Pa opet zaronio u predivno zelenilo Šćita, gdje smo kasnije posjetili iznimnu zbirku etno muzeja u sklopu franjevačkog samostana. Tiho se pomolili u crkvi te sa sjetom sa sobom ponijeli priču o Divi Grabovčevoj.
Nakon malo gimnasticiranja (pa jesmo li terapeuti, ili nismo!?) do grebena, vratili smo se u slikovitu planinsku kuću, gdje su nam naši domaćini Gordana i Dragan priredili pravu pravcatu gozbu; domaći uštipci, pita zeljanica, krumpiruša, pršut, sir, a bome zavrtilo se i janje (pokoj mu duši!), I sve se to obilno zalijevalo, što najviše mogu posvjedočiti Ankica i Ivana.
U nadmetanju snage između terapeuta i medicinske sestre, pobijedila je……jedna Ivana. Za nagradu je obećano 4 dana extra godišnjeg odmora, ali kako poštujemo krizne odluke Vlade, pobjednica se zadovoljila prekrasnim suvenir privjeskom.
Veseli i ispunjeni dahom prirode te ljepotom Ramskog kraja, kasno navečer vratili smo se u Split. I sve po starom, ponešto po novom.
Hvala svim našim domaćinima!
